Hell no

Ove godine ekonomski pocetak godine mi nije tako dobar kao prosle dvije gdje sam podosta radio i zaradio. Neka sto kazu nafaka me bolje stizala nego ikada prije. Nekoliko poslova radio, ono po potrebi, nisam se dvoumio ako nesto znam da to i prihvatim. Izmedju ostalog imao sam jedan prilicno stabilan poslic, hocu reci ne svaki dan, ali u mjesecu nekoliko puta. I to sam radio nekoliko godina s drugom, ali ove godine ni jednom. Ali nisam nezadovoljan, mozda je to i dobro jer iako mi je bio na neki nacin dobar, nekako mi je bio na drugi nacin stresan, neizvjestan. Kad sam prosle godine zadnji put radio taj posao, tacno sam u sebi osjetio i kao sebi rekao da ga vise nece biti 😀 hehehe. I evo fakat, od tada samo jedan put u godini dana sam ga imao. Jer krenulo me bilo sa tim poslom i nisam imao mnogo problema i kontam to mi je neki znak da nece dugo 😀 Nije jos iskljuceno da cu povremeno ga raditi, ali vec sad je mnogo umanjilo, i ako i bude vjerovatno ce biti mnogo mnogo rjeđe. Ne zalim se, samo eto primjecujem. Ja sam ono tip: svaka situacija mi je dobra (samo bolest nikada mi nikada nije dobra), jer nekako kad nesto izgubim s druge strane nesto drugo dobijem. Tako sam vidio i ovo: nema love s tog posla, ali nema stresa i briga bar te vrste.

Sjecam se ove dole Hendine pjesme u ratu, mislim s pocetka. Ove curice Emina i Lana su bas simpaticne bile. Prezivjele su rat obje. Lana jednom prije koju godinu davala intervju negdje ali sam zaboravio kako se preziva, ali se sjecam da je poprimila čisto Hrvatski akcenat, predpostavljam da je jos u ratu otisal u Hrvatsku. Emina je dala neki intervju, i malo prije ga gledam.